Search
  • sinisabajsic

Apsolutno ekstremno po Bikovu by Velibor Pađan

Absolute Biokovo Challenge je jedna od najtežih trail utrka u Hrvatskoj. Kako, kada i ono što će se većina ljudi upitati - ZAŠTO?? iz pera ovogodišnjeg finišera iz AK Borik, Velibora Pađana:


Dragi svi,

počeo bih ovaj moj opis utrke s jednom prepoznatljivom rečenicom "Biokovo nikada ne razočara!"

Absolute Biokovo Challenge - Extreme Challenge (45,8 km / + 4480 m) bila je moja prva ekstremna trail utrka iako u nogama imam podosta teških i zahtjevnih trail, ali i drugih utrka. Možda je bilo i težih od ove, ali Biokovo je zaista nešto neusporedivo s ičim drugim.

Da bi se prijavili na ovu iznimno fizički i tehnički zahtjevnu utrku bilo je potrebno skupiti minimalno 420 ITRA performance bodova, a uz to je bio i ograničen broj natjecatelja na 45. Vremenski limit za završiti utrku bio je 14 sati, s time da su postojale 4 kontrolne točke koje je također bilo potrebno istrčati u određenom vremenu.

Čitajući intervju ovogodišnjeg pobjednika, koji je zaista trkač profesionalac, lako je zaključiti da ovu utrku smatra najtežom trail utrkom u Hrvatskoj, jer se radi o stazi koja je vrlo zahtjevna. Staza ima više penjanja i hodanja po vrlo nepristupačnom terenu nego samog trčanja, a onda kada je trčanje i moguće, to je po grebenima na velikim visinama i zahtijeva koncentraciju na 100% od početka do kraja.

Za Biokovo kažu da je planina sa stopalima u moru, a čelom u munjama, pa su moje misli te noći prije utrke bile stalno tamo negdje gore. Iako me moj predsjedn

ik kluba Josip Prvonožac savjetovao kako i što pripremiti i da pokušam što više odspavati, nije išlo, spavanja baš nije bilo. Jutro je tako brzo došlo, a pogled u 5 ujutro iz apartmana na makarsku plažu podno Biokova bio je prekrasan. Nakon toga, ustajanje i na „noge lagane", počinjem s ritualom, doručak i priprema za utrku. Doručak s nogu i još jedan pregled opreme, što ću ili neću uzeti, je li sve ok i na mjestu.

Dan prije vozeći se autocestom prema Makarskoj te pogledavajući kroz prozorska stakla auta počela je trema i strahopoštovanje prema Planini.

Subota, 6:30 sati, na startu utrke pojavilo nas se devetnaest, najluđih! 😊 Start je bio u Brelima, lagano zagrijavanje, pogledi divljenja prema planini, kratki brifing direktora utrke te povik kreni i sretno, krenula je "avantura".

Odmah ponosan pun snage trčim uz ostale na 200 godina staroj Napoleonovoj cesti gdje nas staza vodi na spust u malo pod biokovsko selo Topići pa da bude kako to mora biti na trail utrkama, opet uspon na Pakline. Tu sam dobio i prvu zasluženu okrijepu, vodu kojom sam napunio bidone jer iako je bilo rano i moralo se doći u limitu od 3,5 sata, sunce je već fino grijalo i zalihe vode su nestajale dosta brzo. Mogao bih reći da je s usponom na Kale (1450 m/nm) pa do vrha Šćirovac (1619 m/nm), za koji kažu da je poznat kao jedan od najdostupnijih vrhova u Hrvatskoj, počela zabava.

Avantura je išla dalje, a moje misli su bile jednim dijelom u utrci, drugim dijelom u preispitivanju sebe i svojih mogućnosti, hoću li ja ovo moći ? Iskreno, krize su krenule i trebalo je "ohladiti" glavu. Utrka me vodila dalje do crkvice Sv. Ilije, gdje se pruža nevjerojatan pogled i osjećaj mira i spokoja. Nedirnute prirodne ljepote, biljke koje ponosno stoje unatoč surovoj klimi, a našla se tu i pokoja znatiželjna divokoza.

Tišina je bila moja vjerna suputnica i najbolja prijateljica tamo gore te čovjek zbilja shvati koliko je ponekad bitna, a koliko nam u svakodnevnom životu nedostaje. Razgovarajući s "prijateljicom tišinom" i gledajući prekrasne slike prirode vrlo brzo shvatio sam i ponovno se uvjerio da svaki moj trail i trčanje prirodom ulijeva novo poštovanje prema prirodi i njezinoj moći. Trčeći dalje grebenom, o kojem sam samo čitao i gledao fotografije gdje je opisan kao najdojmljiviji greben u Hrvatskoj, mogu samo potvrditi, da, tu sam i slažem se.

Avantura je išla dalje, a priče između nas par trkača koji smo trčali zajedno izmjenjivale su se i vraćale na ponovno divljenje planini. Stigao sam do Sv. Ilije, sunce je već opako pržilo, a nisam ni slutio što me još čeka!!! Slijedi dugi spust do pod biokovskog sela Bast.

Samo ću reći, bilo je to doslovno spuštanje, naravno, s po nekoliko ogrebotina jer toga mora biti. Nakon spusta, na nekih 29 km čekala me druga okrepa. Puni vodu koliko ide jer sada već ozbiljno grije. Avantura ide dalje do planinarske kuće Slobodan Ravlić – Lokva (1445 m/nm), gdje je treća okrepa, na oko 37,5 km.

I onda, iako iskreno već umoran, jer penjanja i hodanja je tu bilo više nego trčanja, a koncentracija zaista mora biti 100% jer tko je bio na Biokovu zna da se greške ne opraštaju i skupo plaćaju, vidim u daljini ono o čemu sam maštao prošlu godinu i divio se svim trkačima koji su to svladali. Najviši biokovski vrh– Sv. Jure (1762 m/nm) i drugi najviši vrh Hrvatske.

Tako blizu, a tako daleko, kaže izreka, ali idem dalje jer adrenalin je opaka stvar. Teren je i dalje iznimno težak i opasan, zahtjeva analizu svakog koraka. Skačem po stijenama i borim se s Garminom tj. s vremenom koje je bilo limitirano za dolazak na pojedine točke. Dočekuje me volonter trke, domaći čovik, pa ga pitam koliko mi treba do gore, uhh kaže ima pola ure, a ja imam do limita sat vremena. Noge su teške, trčanja nema samo penjanje i penjanje i opet kriza i pad samopouzdanja, pitanje sebi što mi je ovo trebalo, sada neću uspjeti i slično.

I onda opet dizanje samopouzdanja i opet razgovor s onom "prijateljicom", zovem ju za pomoć, ali sad se obraćam i planini. Tu sam, prekrasna si, surova si, ali ja ću pobijediti i uspjet ću, nema odustajanja. Dolazim do točke ispod samog vrha i tu je iznenađenje, koje sam gledao na fotografijama, a to je penjanje uz uže do samog vrha. Izgubio sam brzo osmijeh i opet izreka tako blizu, a tako daleko. Ruke su umorne od štapova i smučanja do Basta, a sad još i penjanje uz uže po stijenama, uhhh! Na vrhu stoji službeni fotograf, viče daj jednu, daj ovako, daj onako, ja ga gledam i samo sam mu vratio, daj molim te nemoj!

Eto mene na vrhu, kažu volonteri koji su nas čekali s okrijepom, dobro je u limitu si, sada samo spust nekih 4 km do Vošca i to je to, imaš ga! ". Pijem malo vode, pogledavam Garmin, imam vremena, ali gledam i planinu i opet ponavljam sam sebi ovo je Biokovo moram krenuti.

Dalje više ne bih opisivao, bilo je to zadnjih 4 km gdje sam se u mislima ponovno vraćao na početak, zavrtio sam sve unatrag od starta ujutro, prekrasan osjećaj pun ponosa i onda ulazak u cilj pod Vošcem. Pljesak ekipe organizatora utrke, trkača s kojima sam dijelio avanturu, novo iskustvo, uspio sam!

Zahvalio bih se svima koji su me bodrili i pratili tijekom utrke iz mog kluba AK Borik i svima drugima koji su mi dali podršku.

A mojim trail suputnicima, najodvažnijim, ma najluđim trailerima s velikim poštovanjem svima kapa do poda jer, završilo nas je trinaest, tri žene, prema kojima imam ogromno poštovanje i deset muškaraca.

P.S.

Posebne zasluge idu mom "pratiteljskom" timu koji je to sve morao "trpjeti i gledati", Ivani i Stipi, hvala za sve!

Najveća zahvala ide mojoj obitelji, supruzi Ani, klincima Markecu, Marti i Bubi koji me uvijek podržavaju, veliko hvala! Tata je preživio!!

Do neke nove avanture, pozdrav!

110 views0 comments

Recent Posts

See All